Filozofski korijeni psihoterapije
Od antičkog doba do danas
Povijesno gledano, psihoterapija je mlada disciplina koja se odijelila od psihologije i psihijatrije; no valja podsjetiti kako korijeni psihoterapije sežu u antičko doba i filozofiju.
Upravo je filozofija u osnovi psihoterapije. Kako?
Fundamentalna pitanja sebstva (selfa), bića, postojanja, smisla, života, uma, patnje, ljudske promjene su sva prvotno postavljena u okviru filozofije; pitanja koja danas predstavljaju etički osnov suvremene psihoterapije.
Na ovom mjestu valja spomenuti pojam brige o sebi (epimeia heautou) - natpis na ulazu u Apolonov hram u Delfima - koji duboko istražuje Platon (427 - 347 p.K.) u svojim Dijalozima; a koji dvije tisuće godina kasnije popularizira francuski filozof Michel Foucault (1926.-1984.). Pojam duše (psyche) uvodi upravo Platon: odijelivši ju od tijela ističe kako ona i ona, ne samo tijelo, treba zasebnu skrb i njegu. I Platon i stoici promišljaju o duši i konceptualiziraju ljudsku patnju kao blisko vezanu uz proces mišljenja, samospoznaje i upravljanja unutarnjim bićem.
Samim tim, psihoterapiju možemo razumjeti kao razvoj i proširenje filozofske misli. Ona prevodi apstraktna pitanja ljudskog stanja u iskustvenu, relacijsku i intervencijsku praksu usmjerenu na unutarnje rasterećenje i proširenje psihološke integracije unutar živućeg iskustva osobe.
Filozofija i psihoterapija su gotovo neodvojive: zdravi psihoterapijski proces je nemoguć bez etičkog okvira i širine razumijevanja koji su mogući samo kroz širokokutnu prizmu koju filozofija omogućava.
Meni je to predivno.
A Vama?